NA CAMINU SAM ZAGRLIO BOGA

Na Caminu neprestano srećeš sebe. Stalno ti je na oku čovjek kakav želiš biti. Stalno osjećaš sebe kakav želiš biti! Stalno osjećaš slobodu, koja ti postaje sve draža i draža, sve si neskloniji birati sigurnost umjesto slobode. Stalno si u ljubavi, sav si ljubav, i strah ima sve manje šanse. Strahu je presuđeno.

Godinama bih tu i tamo za nešto rekao da je svršen čin shvaćanja. Ovo je bio svršen čin osjećanja. Nisam shvatio, nego osjetio. Djeca plaču kad dobiju igračku, ili kad nešto postignu. I odrasli. Osjetio sam zašto sam plakao svaki dan na Caminu. Jer sam dobivao i dobivao sebe. Sve dublje i dublje.

Na put od osamsto kilometara otišao sam kao odrastao čovjek, a vratio sam se kao Božje dijete.

19,78 € (149,03 kn) uključ. PDV

Kupi odmah

Opis

Odjednom sam osjetio zagrljaj s mamom dok sam još bio beba. Nepogrešivo, bez imalo sumnje, osjećam i fizički dodir i emociju, čistu ljubav, nastalu dodirom. Ali, prvi puta sam svjestan da nije koža, nije meso to što mamin zagrljaj dotiče. Energija nastala dodirom prodire kroz kožu, ispod kože, ide dalje i dalje i dalje. Ali, što dodir dira? Gdje je to zbog čega osjećam ljubav? To što dodir dotiče nije koža, nije ni nešto ispod kože. Osjećam da je negdje u meni nešto što ja doista jesam, da impuls od kože kao po niti nekamo stremi. Ušao je kroz prsa, i kilometre je prešao, a da nije izašao iz mene, kroz mene, i još nije dotaknuo to što ja jesam. I uopće mi nije bilo čudno što je nešto ušlo kroz moja prsa, prešlo kilometre i kilometre, a nije ni blizu da dotakne kožu na leđima, stopalima…

Isto tako odjednom, osjetio sam zagrljaj sa sestrom dok smo bili djeca. I opet osjećam ljubav. Istu, a drukčiju od mamine, drukčiju od mamine, a istu kao mamina. Sestru volim drukčije nego mamu, a opet isto, isto, a drukčije. Kilometrima traje. Energija i dalje putuje mojim tijelom, opet prelazi neslućene dubine. Čista ljubav. Želim da nikad ne prestane.

Potom osjećam Magdin i moj zagrljaj. Hodam, potpuno sam svjestan stopala i koračanja, sela kroz koja prolazim, ali bez ikakvog napora zadržavam emocije i senzacije zagrljaja i ljubljenja s Magdom, moja ljubav i ja se u zagrljaju ljubimo. Samo, i dalje osjećam da postoji nešto što svi ti zagrljaju dotiču, a nije meso, samo nikako da to osjetim, da vidim što je to.

I onda… jasno vidim sebe, svoju dušu, entitet, kao listić svjetla. Zlatno-bijelo svjetlo. Dodir, riječi, djela, misli, propusti, snovi, strahovi… sve dodiruje taj listić od svjetla. Hodao sam i plakao od sreće. I to je trajalo kilometrima.
Na kraju, jasno sam vidio sebe, listić od svjetla, u Bogu, u velikom svjetlu. Zagrlio sam Boga! Naravno, nisam zagrlio materijaliziranog Boga, nije imao tijelo od krvi i mesa. Osjetio sam što osjećam grleći se. I fizičke senzacije zagrljaja, dijelove tijela koje osjećam grleći Magdu, sestru, nećakinju, mamu, starog, osjetio sam emocije koje osjećam grleći, ali nikad dotad tako čistu ljubav. Osjetio sam, osvijestio, što znači mi živimo u Bogu. Ne glasno, ne riječima, emocijom, rekao mi je Baš mi je drago da si to osjetio.

Na tom dijelu Puta, valjda je tako u tom dijelu Španjolske, skoro da nema ploča s nazivima mjesta. Pratiš li kilometre na nekoj aplikaciji, otprilike znaš gdje se nalaziš, ili pogledaš na Google maps. Takav, sav u suzama, malo umoran, dosta žedan, pitao sam ljude na terasi u kojem sam mjestu. U Pintinu. Od Pintina do Sarrije je, po aplikaciji, bilo oko pet kilometara, pa rekoh da popijem pivo.
Na terasi nije bilo slobodnog stolca. Ušao sam unutra. Sav u suzama, naručio sam veliko pivo i sjeo za stol u kutu. Desno od mene devet lokalaca je nešto slavilo. Bar posut hodočasnicima. Divote li, nitko ne prilazi i pita što mi je. Camino, tu svako malo netko grca u suzama. Popio sam pola litre u dva guca. Malo sam sjedio, uživao u zagrljaju s Bogom, i ustao po drugo pivo.
“Žedan?” dobacio je hodočasnik.
“Prvo za žeđ, drugo za užitak”, rekoh glasom mirnim kao da suza nema.
Nisam grcao da ne bih mogao govoriti. Lije iz mene, ali sam priseban.
“Tako treba”, reče kumpanjero hodočasnik.
Uzeo sam pivo na šanku i vratio se za stol. Suze padaju u pivo. Pijem drugo pivo u Pintinu, seocu s nekoliko kuća i barom, plačem od sreće što se ona i ja volimo. Ne znam koliko sam sjedio prije nego sam prestao plakati od sreće i krenuo dalje.

Godinama sam tu i tamo za nešto rekao da je svršen čin shvaćanja. Ovo je bio svršen čin osjećanja. Nisam shvatio, nego osjetio. Djeca plaču kad dobiju igračku, ili kad nešto postignu. I odrasli. Osjetio sam zašto sam plakao svaki dan na Caminu. Jer sam dobivao i dobivao sebe. Sve dublje i dublje.

Dodatne informacije

Dimenzije 152 × 226 mm
Autor

Birtić, Tomislav

Broj stranica

192

Izdavač

Rafinerija ideja

Jezik

Hrvatski

Uvez

Meki

Recenzije (0)

There are no reviews yet.

Be the first to review “NA CAMINU SAM ZAGRLIO BOGA”