ČETIRI RUČKA

Ima ta biblijska priča, Bog je ljudima pobrkao, pomiješao jezike. Pa se više nisu razumjeli. Aaaa, koji dribling. Govorim li ja hrvatski, ti kineski, mi nemamo problem jer smo svjesni da se ne razumijemo. Problem je što je jezika koliko je ljudi na kugli zemaljskoj, sedam i pol je milijardi jezika. Recimo da pet milijuna ljudi govori hrvatski. Zvrčka je u tome da pet milijuna ljudi govori pet milijuna srodnih jezika, toliko sličnih da su uvjereni da govore isti jezik, i zato oni samo misle da se međusobno razumiju, ili se čude kako ih netko ne razumije. Iste riječi i rečenice imaju isto značenje, ali sasvim drugo zračenje. Kažemo da govorimo hrvatski, engleski ili ruski, no zapravo je jedini jezik kojim govorimo jezik našeg poimanja ljubavi. A to su naše misli, djela, propusti, a onda i riječi. Lakše je shvatiti uvedemo li u priču boje. Čovjek s crvenim filterom na naočalama svijet vidi drukčije od žene s plavim filterom. Napredak počinje kad shvatiš da te onaj drugi ne razumije samo zato što svijet gleda kroz filter druge boje, govori materinjim jezikom ljubavi koji je on naučio u djetinjstvu. Samo se zato ne razumijete, i sukobljavate. Samo zato je za nekoga dostava ruže skoro svaki dan ili tjedan ljubav, za drugoga jad vrijedan prijezira, za trećega neizdrživo nasilje zbog kojeg prekine vezu.

Blok šema je jednostavna. Par krene. Nakon medenog mjeseca netko nehotice ili namjerno povrijedi drugoga. Dijete se nije moglo obraniti, nije moglo preživjeti bez mame ili roditelja, nije mu bilo druge nego trpjeti. Odrastao se može obraniti, ne mora trpjeti, i obrani se prekidajući. I sve dok ne proradi emociju bira jednu te istu ženu ili jednog te istog frajera. Bira jednog te istog sebe