- “Ne možemo biti najbolje prijateljice jer si veća od mene i ne možemo si posuđivati odjeću kao što to moraju moći najbolje prijateljice”
“Svaka tvoja majica bi mi bila prevelika, a ti moje majice ne bi mogla navući na sebe. Molim te, ne ljuti se, svejedno možemo ići u školu i iz škole skupa kao dosad.”
“Molim te da si nastavimo biti najbolje prijateljice. Smršavjet ću pa ćemo si moći posuđivati odjeću”, plakala sam.
“Žao mi je, ali veća si od mene”, odmahnula je glavom. “Da i smršaviš, opet si nećemo moći posuđivati odjeću. Molim te, nemoj se ljutiti. Moram doma”, okrenula se i otišla u svoj dio naše ulice.
Moje plavosrebrne Nike tenisice kao da su težile po sto kilograma svaka. Jedva sam podizala noge hodajući kući. Istovremeno sam htjela i što prije doći u svoju sobu i ostati na ulici, u sigurnosti susjedstva pred kojim sam mogla suzdržati suze.
Kako ću sutra u školu? S kim?
Što ako više neće ni sjediti u klupi sa mnom?
Bit ću sama.
Tada nisam znala što me točno boli u prsima i zašto me stišće, peče u grlu i očima. Nisam znala da slomljeno srce boli u cijelom tijelu i da, kad se zbog njega tuguje, suze žare obraze kao da su potočići lave.
Nikome nisam rekla što dogodilo.
Sljedećeg sam dana dobila odgovore na svoja pitanja i sumnje. Na križanju naše ulice nije bilo nikoga. Do škole hodam sama. Klupa u kojoj smo skupa sjedile dočekala me prazna. Stavila sam torbu na stolac do svoga, da malo smanjim prazninu oko sebe. Osjećala sam nezaštićeno, izloženo pogledima razreda i pitanjima zašto više ne sjedimo skupa. Zar niste vi najbolje prijateljice?
Ona je sjedila par redova iza i smijala se nečemu što je netko napisao u njenom spomenaru. Htjela sam znati što je smiješno i smijati se zajedno s njom, ali imala sam osjećaj da to više ne smijem. Crta je povučena, imam se držati svog reda i svoje klupe. Ja, prevelika da bih mogla biti najbolja prijateljica.
Danas, odrasla, znam da je i ona bila malena, nesigurna curica koja samo želi priznanje okoline, koja isto poput mene želi biti prihvaćena. Znam da joj namjera nije bila loša, nije to bilo iz želje da me povrijedi i vjerujem da to nikad ne bi rekla tako, da je znala koliko će me gurnuti u krivom smjeru, da će biti okidač koji će me povući dublje u ciklus prejedanja, izgladnjivanja i odbacivanja same sebe.
Rana koja se tog dana u meni otvorila nije cijelila godinama. Pokoravajući se dijetama sama sam je produbljivala, izgladnjujući se rovala sam po njoj.
Promijenila sam se, postala opsjednuta kalorijama, hranom, veličinom vlastitog tijela, crtama koje su se pojavile na bokovima i donjem dijelu leđa (strijama od naglog rasta), celulit sam tražila po bedrima, na svojoj mladoj, glatkoj, lijepoj koži čiju ljepotu tada nisam bila u stanju doživjeti. Ja sam samoj sebi bila velika nesavršenost, sad bez najbolje prijateljice, pod odmorima osuđena na samoću, „krpanje“ drugima iz razreda, s kojima se inače nisam družila. Znate kako to ide u školi. Isto kao i u životu „velikih“, na radnom mjestu, ako nisi dio grupe, prijeti izolacija.
Sama sam išla u školu, iz škole. Pod odmorima pila vodu i žvakala štapiće i jabuke.
