Taman kad smo prolazili cestom, uz staru i trošnu drvenu kuću, čije su daske požutjele od desetljeća kiše i sunca, začuli smo zlokobni fijuk. Iz ratnih sam filmova i partizanskih TV–serija znao da fijuk neizbježno završava razornom eksplozijom. Međutim, umjesto na televizijskom zaslonu, minobacačka granata je eksplodirala u mojoj neposrednoj blizini, kao da je netko prekinuo granicu između fikcije i stvarnosti. U djeliću sekunde shvatio sam da je za mene i pred mojim očima upravo započeo pravi rat, s mrtvim i ranjenim ljudima, uništenim kućama i slomljenim sudbinama.
Nasmrt preplašen pojurio sam kroz blatnjavo dvorište prema kući i bacio se na istrošeni drveni pod u hodniku. Mislim da sam tih desetak metara od ceste do hodnika prošao ili preskočio za nekoliko stotinki – brzinom koju nijedan olimpijac ne bi mogao nadmašiti – a Cigo je bio i još malo brži od mene, kao da ga nose krila straha. Ležali smo obojica, blijedi i šokirani, dahćući kao prestrašene životinje, čekajući što će se sljedeće dogoditi.
Vatreno krštenje, prvi izravni neprijateljski nasrtaj na moj život, tako sam dočekao ležeći na prašnjavom podu u napuštenom banijskom selu. Granata je pala nasred dvorišta i eksplodirala uz stravičan i zaglušujući tresak koji je potresao temelje kuće. Pamtim ga dobro i danas, taj zvuk koji ti prolazi kroz kosti. Iako je drveni kućerak u koji smo se sklonili pružao više psihološku nego stvarnu zaštitu, da smo ostali na cesti, vjerojatno bismo i Cigo i ja stradali. U tim sam trenucima, naime, vjerovao da pod kućnim krovom ne mogu stradati od minobacača. Kakva djetinjasta zabluda!
Tada sam prvi put ozbiljno pomislio da bih mogao poginuti. Kasnije tog dana i do kraja rata više sam puta bio u smrtnoj opasnosti, ali nikad se više nisam tako prestrašio eksplozije. Zanimljiv je to osjećaj, naravno, s današnjim odmakom, kad srce tuče kao pobješnjeli bubanj, a noge te nose brže, više i jače nego ikad prije i kasnije. Ubrzo sam iz vlastitog iskustva naučio da minobacačka granata koja fijuče obično ne pada u neposrednoj blizini, kao i da karakterističan zvuk vode koja ključa, kao kad se pripremaju tvrdo kuhana jaja, znači da je prekasno za bijeg i da se istog trenutka treba baciti u zaklon, bez razmišljanja.
