PUT DUŠE

Noć je bila tiha, ali njemu se činilo da cijeli svemir bruji. Sat iza ponoći Luka je ležao budan. Zvukovi grada odavno su utihnuli, ali u njemu je sve ključalo. Slike, sjećanja, pitanja.

Na ormariću kraj kreveta ležala je fotografija Gangesa u suton, snimljena prije nekoliko godina, kada je kratko putovao Indijom. Na slici je rijeka izgledala beskrajna, kao da su u vodi sve priče svijeta. Njegov prijatelj Ivan, koji ga je tada nagovorio na put, više nije bio živ. Smrt ga je iznenada zgrabila prošle zime, a Luka se od tada borio s prazninom koju ništa nije moglo ispuniti. Od Ivanovog odlaska ništa nije bilo isto. Promatrao je ljude i život oko sebe na drugačiji način. Život je izgubio smisao, svrhu. Rođenje i smrt bili su sastavnim dijelom života od postanka svijeta, a nitko do danas nije dao smisleni odgovor što je život, kako nastaje, otkuda dolazimo, kamo idemo nakon. Pitanja su se množila, tražio je odgovore, no sve je bilo uzalud. 

Te noći, dok je zurio u fotografiju, oči su mu se počele sklapati. San je stigao brzo. Stajao je na stijenama visoko iznad oblaka, vjetar je parao tišinu, a pred njim su se dizali vrhovi Himalaje. Iza sebe, čuo je šapat nepoznatog, ali zastrašujuće bliskog mu glasa: “Vrijeme je. Put nije tamo, nego je u tebi”.

Luka se trgnuo, probudio se sav u znoju. Kao da je stvarno bio tamo. I nije bio prvi put. Isto je sanjao nekoliko noći zaredom, svaki put sve jasnije, svaki put s istim glasom. 

Još kao dječak, imao je snove koji su se ponavljali. Uvijek isti prizor, rijeka koja gori od svjetlosti i stari hram na obali. U snu je čuo glas koji mu je šaptao: “Kad svjetlost zatreperi na vodi, sjeti se”. 

Te je večeri odlučio, mora krenuti. Nije znao kamo točno, ni što ga čeka, ali osjećao je da će, ne posluša li, izgubiti nešto više od sna, izgubit će sebe.