Cvijeće iz gradova. Ne tja, ili pih cvijeće iz gradova, niti bilo koji od uzdaha kojima na selu, izgovarajući ljudi iz gradova konstatiraju bespomoćnost, nesposobnost nas građana za preživljavanje zateknemo li se na terenu bez dućana, a kamo li bez struje. Vode. Ne znamo ni uzgojiti ni uloviti hranu, ni od hrane koju samo treba ubrati prepoznati jestivu, ne znamo napraviti odjeću, sagraditi brvnaru, ništa. Gledajući planinsko cvijeće zapravo sam prvi put u životu vidio cvijeće, a u planinskom cvijeću kao u ogledalu, doduše ne prvi put, čovjeka.
Po parkovima je cvijeće postrojeno. Složeno je, poslagano, nalikuje kloniranim paradajzima i paprikama iz samoposluga, četvrtastim lubenicama uzgojenim da ih se lakše slaže na police i u hladnjake. Planinsko cvijeće, jednako skladno i savršeno sa svojom okolinom i samo po sebi, bez okoline, svršen čin shvaćanja da je postojanje dovoljno. Shvaćanje trenutno, naglo koliko je nagao list koji nakon lelujanja i lelujanja nježno dodirne tlo. Ime mu ne znaš, prekrasne boje i oblici, energija, kao da je svjetlost, postojanje.
Postizanje je nepotrebno. Čisti višak. Mislio sam da ego umire samo nahranjen, samo sit, ali, makar na nemjerljivi djelić neisprekidanog vremena ego može umrijeti u kuženju da je postojanje sasvim dovoljno. Postoji ljubav, Božja kreacija, ljepota u kojoj čovjek može shvatiti, osjetiti!, osjetiti da glad postoji samo u naučenom vjerovanju. Ovdje plešu vile. Nisam ih vidio, ali znam ljude koji jesu. Gledao sam cvijeće svo vrijeme ispunjeno kako sam ja tek na mahove bio. Radi ono zašto je došlo na svijet. Ili ne radi, nego samo je. Obuzela me je snažna želja da radim samo ono zbog čega sam, mislim, uvjeren sam, siguran sam, došao na svijet. Da u kontinuiranom − analognom, ne digitalnom − vremenu koje ne otkucava, sekunda ne postoji!, budem samo ono što jesam, a ne ono što bih htio biti. Ne ono što sam mislio da bih trebao biti da bih zaslužio ljubav, ili kruh.
Otkako zapisujemo živimo u dobu političke korektnosti. Katkad je politički korektno biti skroman, u nekim se kulturama i stid veliča, katkad je smisao biti velik. Ali, bio svjestan što mi kao rod možemo, i koliko si kao jedinka ranjiv, ne moraš usporediti ni sebe malog ni sebe beskonačnog s nepreglednim oko sebe da bi gledajući planinsko cvijeće shvatio da pozicija u hranidbenom lancu nema ništa s tim.
(Ne treba ti zakon da bi znao da se cvijeće u planinama ne bere. Nije li ljubav, logika je dovoljna. Ta kamo bi s njim? Snimljeno možda za nekoga ima smisla, u vazi ni za koga. Planinsko cvijeće je cvijeće samo u planini.)
There are no reviews yet.